Ivan Dadić, bivši pomorac iz Splita, Hrvatska, otkrio je svoju strast prema kovačkom zanatu nakon što je slučajno naišao na djedov dućan i pronašao ručno izrađeni nakovanj za tračnice.
Od tada je naučio tradicionalne tehnike kovanja, kao i moderne tehnike. Ivanova radionica odražava njegovo uvjerenje da je kovanje oblik poezije koji mu omogućuje da izrazi svoju dušu i misli u metalu.
Sastali smo se s njim kako bismo saznali više i saznali zašto je krajnji cilj iskovati lemljene Damaščanske mačeve.
Pa, da biste shvatili kako sam završio u kovačkom zanatu, morate razumjeti kako je sve počelo. Tijekom mojih tinejdžerskih ljetnih praznika dogodile su se dvije stvari u isto vrijeme. Prvo sam otkrio radionicu svog pokojnog djeda i počeo je čistiti i obnavljati. U procesu uklanjanja slojeva hrđe i prašine nakupljenih desetljećima pronašao sam mnogo prekrasnih alata, ali ono što me najviše fasciniralo bili su otmjeni čekići i ručno rađeni željezni nakovanj.
Ova je radionica izgledala kao kripta iz davno zaboravljenog prošlog vremena, a ni danas ne znam zašto, ali ovaj izvorni nakovanj bio je poput dragulja u kruni ove pećine s blagom.
Drugi incident dogodio se nekoliko dana kasnije, kada smo moja obitelj i ja čistili vrt. Sve grane i suha trava se skupljaju i noću spaljuju. Velika vatra trajala je cijelu noć, slučajno ostavivši dugu željeznu šipku u ugljenu. Izvadio sam čeličnu šipku iz ugljena i zaprepastio se ugledavši crvenu sjajnu čeličnu šipku u oštrom kontrastu s noći. “Donesi mi nakovanj!” rekao je moj otac iza mene.
Zajedno smo kovali ovu šipku dok se nije ohladila. Kujemo, zvuk naših čekića skladno odjekuje u noći, a iskre uvenule vatre lete k zvijezdama. U tom sam se trenutku zaljubio u kovanje.
S godinama je u meni tinjala želja za kovanjem i stvaranjem vlastitim rukama. Skupljam alate i učim čitajući i gledajući sve što se može učiniti o kovačkom zanatu dostupno na internetu. Tako je prije mnogo godina sazrela želja i volja za kovanjem i stvaranjem uz pomoć čekića i nakovnja. Ostavio sam život mornara iza sebe i počeo raditi ono za što sam mislio da sam rođen.
Vaša radionica može biti i tradicionalna i moderna. Koji je vaš rad tradicionalan, a koji moderan?
Tradicionalno je u smislu da koristim drveni ugljen umjesto peći na propan. Ponekad puhnem u vatru ventilatorom, ponekad ručnom puhalkom. Ne koristim moderni aparat za zavarivanje, već sam kujem komponente. Više volim prijatelja s maljem nego s čekićem, a razveselim ga dobrim pivom. Ali mislim da je srž moje tradicionalne prirode želja da sačuvam znanje o tradicionalnim metodama i ne dopustim da nestanu samo zato što postoje brže moderne metode.
Kovač mora znati kako održavati vatru na drveni ugljen prije nego skoči na vatru na propan koja ne zahtijeva nikakvo održavanje tijekom rada. Tradicionalni kovač mora znati pomicati čelik svojim čekićem prije nego što upotrijebi snažne udarce električnog čekića.
Morate prihvatiti inovaciju, ali u većini slučajeva prava je šteta zaboraviti najbolje stare načine kovačkog rada. Na primjer, ne postoji suvremena metoda koja može zamijeniti kovačko zavarivanje, a također ni stara metoda koja mi može dati točnu temperaturu u stupnjevima Celzijusa koju daju moderne elektrotermalne peći. Pokušavam održati tu ravnotežu i uzeti najbolje od oba svijeta.
Na latinskom Poema Incudis znači “Poezija nakovnja”. Mislim da je poezija odraz pjesnikove duše. Poezija se može izraziti ne samo kroz pisanje, već i kroz kompoziciju, skulpturu, arhitekturu, dizajn itd.
U mom slučaju, kovanjem utiskujem svoju dušu i um u metal. Štoviše, poezija bi trebala uzdizati ljudski duh i veličati ljepotu stvaranja. Pokušavam stvarati lijepe stvari i inspirirati ljude koji ih vide i koriste.
Većina kovača specijalizirana je za jednu kategoriju predmeta, poput noževa ili mačeva, no vi imate širok raspon. čime se baviš Postoji li proizvod koji želite učiniti kao sveti gral vašeg rada?
Sad kad bolje razmislim, potpuno ste u pravu da sam pokrio širok raspon, zapravo preširok! Mislim da je tako jer mi je teško reći ne izazovu. Tako se asortiman proteže od prstenja i nakita po narudžbi do kuhinjskih noževa iz Damaska, od kovačkih kliješta do hvataljki za porto;
Trenutačno sam usredotočen na kuhinjske i lovačke noževe, zatim na alate za kampiranje i obradu drva kao što su sjekire i dlijeta, ali krajnji cilj je kovanje mačeva, a Damaščanski mačevi sa šablonom su sveti gral.
Damask čelik je popularni naziv za lamelirani čelik. Povijesno se koristio u cijelom svijetu (u popularnoj kulturi, prvenstveno označenoj katana mačevima i vikinškim mačevima) kao demonstracija kvalitete materijala i izrade. Ukratko, dvije različite vrste čelika su kovane zavarene zajedno, zatim opetovano savijene i ponovno kovane zavarene. Što je više slojeva složeno, to je uzorak složeniji. Ili se možete odlučiti za hrabriji dizajn s podslojevima, au nekim slučajevima ih i kombinirati. Tu je mašta jedina granica.
Nakon što je oštrica iskovana, toplinski obrađena i polirana, stavlja se u kiselinu. Kontrast se otkriva zbog različitog kemijskog sastava čelika. Čelik koji sadrži nikal otporan je na kiseline i zadržava svoj sjaj, dok čelik bez nikla potamni, pa će se uzorak vidjeti u kontrastu.
Velik dio vašeg rada inspiriran je hrvatskim i međunarodnim folklorom i mitologijom. Kako su Tolkien i Ivana Brlich-Mazuranich dospjeli u vaš studio?
Prema Tolkienu, jezik mita izražava istine izvan nas. Kada se Lúthien odrekne besmrtnosti zbog Berena i kada se Sam bori protiv Shelob da spasi Froda, saznajemo više o pravoj ljubavi, hrabrosti i prijateljstvu od bilo koje enciklopedijske definicije ili bilo kojeg udžbenika psihologije.
Kad je majka u šumi Striborovoj mogla birati hoće li zauvijek biti sretna i zaboraviti sina ili se sjećati sina i patiti zauvijek, izabrala je ovo drugo i konačno vratila sina i nestala je njena bol, koja ju je naučila ljubavi i požrtvovnosti. . Ovi i mnogi drugi mitovi su mi u glavi od djetinjstva. U svom radu pokušavam stvoriti artefakte i simbole koji me podsjećaju na te priče.
Ponekad stvorim nešto sasvim novo i realiziram neke svoje priče. Na primjer, “Sjećanja na Einhardta”, nož u staroj Kraljevini Hrvatskoj ili nadolazeće Oštrice hrvatske povijesti, koje pričaju priču o ilirskim i rimskim vremenima. Inspirirani poviješću, ali uvijek s mitološkim prizvukom, bit će dio moje serije Izgubljeni artefakti Kraljevine Hrvatske.
Sam ne proizvodim željezo, ali ponekad sam pravim čelik. Koliko znam, tu možda griješim, jedino je koprivnički muzej pokušao proizvesti svoje željezo, a možda i čelik od rude. Ali mislim da sam jedini kovač u Hrvatskoj koji se usudio raditi domaći čelik.
U Splitu nema puno scene. Postoje neki izrađivači noževa koji izrađuju noževe koristeći tehnike rezanja, ali malo njih zapravo kuje svoje noževe i predmete. Koliko ja znam, u Dalmaciji još ima ljudi čiji nakovanj još zvoni, ali ih je malo. Mislim da su prije samo 50 godina brojke bile vrlo različite.
Barem svaki grad ili veće selo ima kovača, prije 80 godina gotovo je svako selo imalo kovača, to je sigurno. Dalmacija ima dugu povijest kovačkog zanata, no nažalost, zbog masovne proizvodnje većina kovača je prestala raditi i zanat je gotovo zamro.
Ali sada se situacija mijenja i ljudi ponovno počinju cijeniti zanate. Nijedan tvornički nož masovne proizvodnje ne može se mjeriti s kvalitetom ručno kovane oštrice i niti jedna tvornica ne može posvetiti proizvod potrebama jednog kupca poput kovača.
Da. Većina mojih radova radi se po narudžbi. Ljudi me obično pronađu preko društvenih mreža i kažu mi što im treba. Zatim radim dizajn, a kada se postigne dogovor, krećem u proizvodnju proizvoda. Često izlažem gotove proizvode na svom Instagramu @poema_inducs ili Facebooku.
Kao što rekoh, ovaj zanat je gotovo izumro, i ako ne prenesemo znanje na buduće generacije, opet bi mogao biti u opasnosti od izumiranja. Moja strast nije samo kreativnost, već i učenje, zbog čega vodim kovačke radionice i radionice za izradu noževa kako bih održao zanat na životu. Ljudi koji posjećuju su različiti, od entuzijastičnih ljudi do grupa prijatelja koji se zajedno druže i treniraju.
Od supruge koja je mužu za godišnjicu darovala radionicu izrade noževa, do kolege s posla koji radi e-detox team building. Ove radionice radim i u prirodi da se potpuno maknem iz grada.
Mnogo sam razmišljao o ovoj ideji zadnjih nekoliko godina. Ovo će zasigurno posjetiteljima pružiti jedinstveno iskustvo jer ovih dana na stolu nema mnogo proizvoda za izradu suvenira. Srećom, ove godine ću surađivati s Intours DMC-om i zajedničkim snagama ćemo ostvariti taj cilj i obogatiti turističku ponudu Splita.
Vrijeme objave: 7. lipnja 2023
